Seizmolozi nam već danima govore, kao što su govorili mnogo puta i prije aktualnih događaja, da su potresi poput onih koji se dogodio u nedjelju 22. 3. 2020. u Zagrebu neminovni. Ne možemo se dakle praviti da nas je taj nemili događaj potpuno iznenadio, možemo samo konstatirati da se nismo u dovoljnoj mjeri za njega pripremili. Dok smo mi koji stanujemo u Novome Zagrebu i drugim dijelovima grada podignutima od početka 1960-ih relativno dobro prošli, zahvaljujući lekcijama koje su naučene potresima u Skopju, makarskom području i Banja Luci, stariji dio građevnog fonda u Zagrebu iznimno je oštećen. Velik dio stambenih i javni građevina te crkava stradao je toliko da se trenutno uopće ne može koristiti. Usprkos tome i u ovim kriznim vremenima kao predstavnik struke koja si je uzela za pravo ne samo proučavati već i štiti povijesne građevine osjećam potrebu pozvati na čuvanje i obnovu što većega broja u potresu oštećenih objekata.
Zalagati se za zaštitu spomenika u kriznim vremenima poput današnjih, kada se još oporavljamo od potresa i kada je epidemija koronavirusa u punome jeku, iznimno je nezahvalno. Većina će čitatelja sigurno prevrnuti očima na još jedan vapaj još jednog povjesničara umjetnosti da se ne ruše oštećene zgrade ukoliko to doista nije nužno. Svjestan sam da je od svega najvažnije očuvati ljudske živote i ljudsko zdravlje. Ipak, upravo u ovakvim vremenima treba podsjetiti da je baština ono najvrjednije uz ljude što Zagreb ima i što ga čini Zagrebom.
Zadnjih nekoliko godina svjedoci smo poplave turista u Zagrebu. Glavni grad bilježio je veće stope rasta turističkog prometa od cijele države, uključujući i turističke meke na obali. Sada je pravi trenutak da se upitamo zašto su ti turisti dolazili. Mislim da je nesumnjivo da su dolazili na prvome mjestu stoga što ih je privlačila sačuvana povijesna jezgra grada. Srednjovjekovno-barokna urbana struktura Gornjega grada i gotovo potpuno očuvan Donji grad iz 19. i prve polovine 20. stoljeća primarno su turiste navodili da posjete Zagreb, a sve kako bi osjetili atmosferu Srednje Europe iz nekih minulih vremena.
Nažalost u potresu je upravo taj dio grada najviše oštećen, kako se uostalom dogodilo i pri potresu 1880. godine i kako se i očekivalo obzirom na stanje brojnih zgrada i neminovnost potresa na zagrebačkom području. Posljedica je to na prvom mjestu zapuštenosti brojnih građevina od kojih mnoge nisu bile značajnije obnavljane od vremena kada su građene, te brojnih nedozvoljenih (pa i dozvoljenih) dogradnji i pregradnji koje su dodatno pogoršale situaciju i uzrokovale (još) veća oštećenja.
Obnovi središta grada pristupit će se vrlo brzo. Mislim da se ne smije dopustiti da pri tome Donji i Gornji grad postanu igralište za građevinske špekulacije. U svakoj sličnoj situaciji dio poduzetnika vidi priliku za zaradu, i to je legitimno, međutim, i njima i svima treba biti jasno da ako se uništi ambijent odnosno specifični urbani identitet središta Zagreba kojega na prvome mjestu tvore ne pojedinačni objekti, već čitavi gradski blokovi, taj prostor neće više biti privlačan za turiste i time neće imati niti onaj gospodarski potencijal koji je imao prije 22. 3. 2020.
Borba za veću zaradu na račun potresa, borba za uvećanjem vrijednosti zemljišta kroz novu gradnju na kraju bi mogla dovesti do uništenja središta Zagreba, te naposljetku ne povećanja već smanjenja vrijednosti tih investicija i njihove potpune neisplativosti. Ni ekonomska logika dakle ne ide u prilog velikim rušenjima i uklanjanjima građevina u centru.
Mnogi srednjoeuropski gradovi uništeni ili oštećeni u bombardiranju u Drugom svjetskom ratu, ili uništeni od developera nakon Drugog svjetskog rata, zavide nam na očuvanosti povijesne jezgre. Nemojmo dopustiti da ovaj tragičan događaj, a sve zbog trke za brzom zaradom, upropasti ono što su generacije prije nas stvorile i očuvale.
Čuju se ovih dana kritike na račun povjesničara umjetnosti kao struke koja sve želi čuvati nauštrb razvoja. Situacija je upravo suprotna. U vremenima kada je Zagreb velikim dijelom deindustrijaliziran mnogi su svoj kruh našli upravo u baštinskom turizmu, kao iznajmljivači, kao turistički vodiči, organizatori raznih kulturnih manifestacija i slično. Povjesničari umjetnosti, konzervatori, arhitekti i stručnjaci brojnih drugih struka koji su aktivno radili na očuvanju povijesne jezgre to su im uvelike omogućili.
Sada se trebamo upitati kako želimo dalje. Želimo li očuvati ambijente i time identitet grada, želimo li privlačiti strane turiste, ili želimo prepustiti Zagreb developerima. Na nama je odluka.
Moje je mišljenje da usprkos nesumnjivo visokim troškovima i velikim oštećenjima povijesne jezgre Zagreba, kao i brojnih pojedinačnih spomenika van uže jezgre (a od njih na prvom mjestu moram istaknuti kompleks groblja na Mirogoju), moramo prionuti njegovoj obnovi i očuvanju koliko god je to moguće.
Dragan Damjanović, Odsjek za povijest umjetnosti
Foto: D. Damjanović
